U maškarama svatko može biti što poželi pa sam iskotistila prigodu da mojim ljubavčićima prvašima održim nastavu o flamanskom i nizozemskom slikrstvu baroka. Zašto? Matoš u Cvijetu sa raskršća Izabelu uspoređuje s portretima Van Dycka i Greuza pa smo već izučavli ove slikare, a danas sam ih upoznala s Rembrandtom i Vermeerom.

Preobrazila sam se u Vermeerovu Djevojku s bisernom naušnicom i to je bila moja maska.

Upoznali su Mona Lizu sjevera i tehniku camera obscura. Vermeer je slikao svakodnevicu, no u ovoj je slici uhvaćen poseban trenutak s djevojkom u egzotičnoj odjeći. Lapis lazuri je metamorfna stijena iz koje se dobivala najskuplja boja svih vremena – ultramarin koju su posebno koristili renesnsni slikari za Madonu, a ovdje je u povezu oko glave (mineral se od najstarijih vremena koristio za urešavanje kraljeva, npr. Gilgmeša, Tutankamona…, stoga danas ovu boju zovemo kraljevsko plava). Suprotstavljen joj je oker, a biser centrira sliku koji makolikogod bio vrijedan,  ne može se usporediti s ljepotom djevojke, nevinošću i sjajem u očima.

E tako se meni ništa ne može usporediti s mojim ljubavčićima i sjajem koji mi daju svaki dan.

To su posebni trenutci.

Uhvaćeni u naša srca.

Tako je i naš mali fašnik bio poseban trenutak uhvaćen uoči Pepelnice.

Meri Pupačić, prof. hrvatskog jezika