Okrećem se znatiželjno
dok emocije me lome,
i ponovno vidim vas –
draga naša Školo i dragi Dome.

I dalje ponosno tu stojite,
čuvajući staro školsko dvorište
i godinama neumorno otvarate vrata
mladosti koja ovdje traži utočište.

Mladosti željnoj znanja,
u kojoj nova snaga klija –
buntovnoj, prpošnoj i bezbrižnoj,
baš kao nekada moje kolegice i ja.

Znam, nismo više mlade
i lica su nam prošarale bore,
ali zar je to važno,
dok u nama još vatre gore?!

Polako krenem stazom

što vijuga kroz ovaj gaj,

al’ ovdje se osjećam k’o uljez,

jer davno napustih taj kraj.

Do mene dopiru

zvonki mladenački smijeh i glasovi,

a oni me gledaju kroz prozore

dok traju neki novi satovi.

Sigurno se znatiželjno pitaju:
tko je ova nepoznata žena
i što je to dovodi ovamo
iz nekog davnog, prošlog vremena?

Srdačno im se osmjehnem,
sretna jer su me na tren primijetili
i zaustim kako bih im rekla
da smo i mi odavde u život poletjeli.

No riječi ostaju neizrečene,

jer mladost brzim vodama brodi

i hita dalje za svojim snovima

rijekom što istoj luci nas vodi.

I dok slike prošlosti

sve više razmiču svoje koprene,

tužna sjedam na našu klupu,

jer nemam s kim podijelit uspomene.

Odjednom osjetim nad sobom

neku blagu, lelujavu sjenu,

poput lakih krila anđela

kad tiho u pomoć krenu.

To grane su divljih jabuka –
vitke, ponosne i razgranate
i mirisom svojih cvjetova,
davna mi proljeća vrate.

Njihovi mi treperavi listovi
tihim šuštanjem došaptavaju:
„Olakšaj svoju sjetnu dušu
i oživi dane što u tebi spavaju.

Nama povjeri svoja sjećanja,
da svijemo ih u krošnje od grana –
skrivena ovdje ostat će vječno
od zaborava sačuvana.

Kad uskoro odeš odavde,
iza tebe će ostati trag,
u beskraju vremena što teče,
maleni spomen srcu drag.

Znaj, ova će klupa utočište biti

svakoj novoj mladosti što stiže,

a naši će im listovi šuštati,

dok vjetar ih k nebu diže.